— Ni do čega tebi nije stalo, i ti stvarno niti voliš niti mrziš, jer i za jedno i drugo treba bar za trenutak izići iz sebe, izložiti se, zaboraviti, prevazići sebe i svoju sujetu. A ti to ne možeš; niti ima stvari za koju bi ti to učinio, sve i kad bi mogao. Tebe tuđi jad ne može ni da dirne a kamoli da zaboli; pa ni tvoj rođeni, samo ako laska tvojoj sujeti. Ti ništa i ne želiš i ničemu se ne raduješ. Ti čak nisi ni zavidljiv, ali ne od dobrote, nego od bezgranične samoživosti, jer ne primjećuješ tuđu sreću kao ni tuđu nesreću. Tebe ne može ništa ganuti ni pokrenuti. Ti se ne zaustavljaš ni pred čim, ne što si hrabar, nego što su u tebi zakržljali svi zdravi nagoni, što za tebe, pored svoje sujete, ne postoje ni krvne veze ni urođeni obziri, ni bog ni svijet, ni rod ni drug. Ti ne cijeniš ni svoje rođene sposobnosti. Umjesto savjesti tebe može da peče samo povrijeđena sujeta, jer jedino ona uvijek i u svemu progovara iz tebe i diktira tvoje postupke.